_..

Tesko je ljudi ne padati pod Božjim kušnjama a još je teze ih povjediti nekad jednostavno je toliko tesko biti jak na rjecima i djelima te srcem i dušom uz miloga Boga koji nas toliko voli.
Danas bih napisao puno toga ali nekako emocije i neke stvari koje covjek sazna bole i to jako i zbilja je potrebna molitva i vjerovanje da naš Otac to sve vidi i pomaze koliko god može i stigne.

E to sam htio reci to je bit vjere u teškim situacijama i padovima biti u molitvi i obracati se nasem presvetom Ocu. Molitva je nesto posebno nesto sto nas povezuje s Bogom i Duhom svetim.
Isus je mnogo patio ali je ostao vjeran svome pravome Ocu. Tako moramo i mi u najtezim situacijama ostati vjernicima kako se nazivamo i dokazati da je nasa ljubav i vjera jaca od icega na svjetu.
Moramo dokazati da je naš Bog otac prvi kojemu se obracamo i vjerujemo da je prvi koji nam može pomoči i utješiti nas kako to on samo zna.

Patnja i kušnje su nesto zbilja jako na ovoj planeti i da toga nema ni ljudi nebi mogli znati sto je dobro a što loše tek se ovako spoznajemo snagu Vjere i ljubavi prema nasem Ocu i njegovome sinu nasem najboljem prijatelju Isusu koji se je zrtvovao i dozvolio da ga raspnu kako bi otkupio sve grjehe čovječanstva.

Na nama je da kroz svoju vjeru snagu i ufanje to i dokazemo.

Bog bio s vama i štitio vas kad vam je najpotrebnije.

Često nam šetnja u prirodi znade biti vrlo snažno približavanje ili čak i osjećaj jake povezanosti s Onime koji je sve stvorio. U tom ljekovitom hramu svakodnevno se smjenjuju nove i neponovljive metamorfoze oblika. To je trpeza koja nam hrani i dušu i tijelo dajući nam se potpuno na raspolaganje i slobodnu volju.

Tako su i rasute zvijezde, planete i mliječne staze - čaroban putokaz kroz nebo prema Njemu. On je za nas naslonio Sunce u nebeske visine da nam bude izvorom svoje ljubavi i topline. Smjena života i smrti putuje svemirom kao pjesma velikog sklada o tajnovitosti odlazaka.

Usred ljepote pune bistrih izvora voda i livadskog ljekovitog cvijeća i zelenih trava, šumama tvrdih išaranih kora stabala i trnja divljih ruža, protežu se mirisi polja i bijela ljiljana. Iskopana zemlja isparava dah poput morskih algi na pijesku nekoga žala i poziva da uronimo u nešto što je srodno s nama. Istog smo sadržaja ali drugih omjera. Dok osluškuje lepetanja ptičjih krila i zvrčanja kukaca usred svemira i buktinje života, stoji Čovjek poput najvećeg Božjeg nadahnuća.

Je li prošlo vrijeme kada je Bog poželio biti čovjekom? Jesmo li ga istjerali iz naših prostora vlasti i diktature? Tamo gdje smo posijali umjetna sjemenja i ugasili zdravo rasuđivanje, tamo gdje je komocija pregazila pola čovječanstva, gdje su izvori presušili, gdje je ropstvo moći i novcu uzelo maha, Boga već odavno nema. Ostali su samo nijemi jauci.

Uspuhali se znanstvenici i preuzeli stvaranje u svoje ruke, snažno se odupirući smrti kao konačnom kraju. Zamišljaju ljude po mjeri, spremaju genetski modificiranog čovjeka kome će čula biti ugašena, koji će imati programirano rasuđivanje i s kojim će svaka manipulacija manjine biti moguća.

Prije nešto malo više od dvije tisuće godina, Bog je poželio i sebe očovječiti i roditi se iz utrobe žene. Biti Djetetom, dati se potpuno za nas. Pjesma te ljubavi čuje se i danas u odjecima Njegove boli. No tko to i može čuti u strci koji vlada?

(Čovječe vidim te gdje stojiš na rubu svega,
ponor je ispod nas,
ruše se svjetovi
a mi smo samo lutajuće sjene.)

"Kćer ti je već umrla, čemu još mučiš učitelja", šapat je istinite realnosti u koju apostoli žele vratiti očajnog roditelja. No, očaj je prešao granice racije i duša i srce sada vape za čudom. Kroz povijest listamo suze mnogih koji nisu mogli pristati na vlastitu smrt. Međutim, uvijek su puhali oni vjetrovi koji mogu zaustaviti paralizu duše bar privremeno. To su oni vjetrovi koje zovemo - iluzija.

"Zar bih ja otvorio krilo materino
a da ono ne rodi? - govori Jahve.
Zar bih ja, koji dajem rađanje,
Zatvorio maternicu? - kaže Bog tvoj.»
(Izaija 66,9)

Čovjek današnjice visoko je podigao svoju glavu. Ne pristaje na mijene kojima je podređen i na prolaznost životnih trenutaka koji su mu bili važni, gdje se osjećao potpunim. Danas se svijet grčevito hvata sofisticiranih modela za produženje mladosti i života.

Prelasci stanja pokusa u stanje realizacije jednog znanstvenog propitivanja izgledaju kao iluzionistička stvarnost. Tu čitamo upornost i veliki rad a isto tako vidimo kako je samo malo potrebno i znanost bi došla do one visoke crte spoznaje Vječnoga. No, zaista su rijetki znanstvenici koji će priznati svoje ograničenje i slabost i prepustiti se providnosti. Rijetki od njih znaju da nas vjera oslobađa stega i zabluda i pruža prostor kojim slobodnom hodimo prema usavršavanju općeg znanja.

Stalnim nadopunjavanjem podataka i činjeničnih stanja relevantnih dokaza mnogih istraživačkih uspjeha, znanstvenik bez vjere bijesno zadire u samo tkivo života. Svjestan da je blizu rješenja i da mu još malo treba, on trči na mjestu, gubeći zrak i snagu. Samo malo i on zna da bi mogao dotaknuti onaj odgovor, onu svoju težnju da razbije granice materijalnog pa makar i pregazio sve moralne normative. Htio bi zaustaviti kraj. Biti vječan. Zbog toga on ne želi čuti za svog "konkurenta" koji je stvorio sve te procese kemije i zakonitosti evolucije i koji je nametnuo svoje nijanse u raznovrsnosti, a koju ne može ni jedan čovjek ponoviti, oponašati niti zbrojiti.

Vidno je da živimo u vremenu koje ocrtava nemoć čovjeka u vlastitoj težnji da se rodi kao Bog. Dok slušamo na radiju kako je na nebu zasjala još jedna novopronađena zvijezda, znamo duboko u sebi da je to novi život i nada u ovom neprekidnom hodu prema konačnom cilju. A poruka i danas stoji jasno ispisana na stranici "obične" knjige, gdje je svakoj iluziji kraj:

"Ja, svijetlo, došao sam na svijet da nijedan koji u mene vjeruje ne ostane u tami."

Anđeli već u svojem imenu najavljuju svoju funkciju koja im se najčešće pripisuje . Riječ anđeo vuče korijene iz grčke riječi «aggelos», koja direktno prevodi hebrejsku riječ «maleak» što znači poslanik, vjesnik ili glasnik. Javljaju se u Bibliji kao bića koja prenose Božje poruke, objavljuju njegovu volju, javljaju se u snu ili slave boga na nebesima. Oni su posrednici između Boga i čovjeka.
Anđeli su nematerijalna bića, bespolna ali u muškoj ili ženskoj energiji, savršena jer gledaju lice Božje i služe mu na nebeskom dvoru. Svoju poruku prenose u prvom licu, ukazujući se kao direktno Božansko očitovanje. U kršćanskoj tradiciji ustalila se ona iz 5. stoljeća Dionizija Aeropagita. On je anđeosku hijerarhiju podijelio na devet korova podijeljenih na tri reda.

PRVI RED – sudjeluje u Božjoj transedenciji i iniciraju drugi red, zaduženi su za svijet duha i razumijevanje otajstva.

Serafini - (Seraphim-goruća ljubav) oni se klanjaju, ljube, promatraju i slave Božju ljubav i Presveto Trojstvo u čije su otajstvo uronjeni.
Kerubini - (Cherubim) oboružani gorućim mačevima, u svakom trenutku spremni braniti Božje ime i slavu.
Prijestolja - ( throni) neprestano prinose Presvetom Trojstvu svoje molitve i djela.

DRUGI RED – primaju Božje svijetlo, pokreću i uređuju svijet, zaduženi su za svijet duše i unutrašnjeg svijeta.

Gospodstva – (Dominationes) pomažu osobama odgovornim za duhovno vodstvo i širenje vjere.
S ile - (Virtutes) pomažu grešnicima koji se kaju i vjernicima da izdrže na putu vjere.
Vlasti – (Potestates) imaju vlast nad sotonom i unutarnji su vodiči svećenika u njihovim službama.

TREĆI RED – zaduženi su za vanjski materijalni svijet, objavljuju, čuvaju i tumače božju volju.

Poglavarstva – (Principatus) zaštitnici ljudskih i vjerskih zajednica, klanjatelji pred presvetim sakramentom.
Arhanđeli – stoje pred prijestoljem Božjim spremni izvršiti njegove naredbe.
Anđeli – zaštitnici ljudi, naši anđeli čuvari.

ANĐELI U POVIJESTI UMJETNOSTI

U povijesti umjetnosti anđeli imaju svoj slikarsko simbolistički razvoj koji je usko povezan sa razvojem umjetničkih stilova i samog religijskog viđenja anđela, te sa samim stilom i uvjetima življenja ljudi u određenom dobu. U počecima slikanja anđela prikazivani su kao mladići u bijelim haljinama, bez krila, ali u četvrtom stoljeću «dobivaju» krila, najprije bijela a zatim šarena i zlatna. Ona označavaju nepripadnost svijetu i ljudima, te označavaju njihov boravak na nebu u sferi Božanskog.

Renesansa je uvela uz anđele i male putte – gole dječaćiće i anđelke, kao direktni uzor na antičke amore i kupide. Karakteristični za to doba su i anđeli svirači.

Barok je u povijesti umjetnosti najviše volio anđele, koji je u njima vidio sponu neba i zemlje, uostalom kao i u svecima.
Nikada prije ili poslije nije bilo toliko razigranih anđela i to ne samo na slikama ili oltarima nego i na štukaturama, freskama, liturgijskom posuđu, odjeći, ogradama…

Danas se ponovno javlja interes za prikazivanjem anđela i to u svim stilovima koji se danas koriste, a čiji spektar nikada nije veći u povijesti umjetnosti, u kojoj nikada do sada nije bilo toliko stilova u zajedničkom intenzitetu koji se koriste i konzumiraju. Individualizacija je donijela globalizaciju u kojoj artist postaje jedinka koja prikazuje. Od realizma do apstrakcije u svim mogućim nijansama slikarstva svih svjetskih stilova prikazuju se anđeli koji više nemaju zadane forme stilova nego nastaju kako ih slikari kanaliziraju u svojim vizijama. Ali ipak svi posjeduju nešto zajedničko a to je onaj osjećaj, vibracija koju osjetimo kad vidimo sliku anđela pa pomislimo ili glasno kažemo anđeo, a kažu da je dovoljno samo prizvati